Obitelji su složene i isprepletene zajednice, unutar kojih postoji mnogo različitih veza i odnosa (odnosi između dvoje roditelja, pojedinog roditelja i djeteta, između braće i sestara, odnosi sa širom obitelji, prijateljima, susjedima pa do šireg društvenog konteksta u kojima se obitelj nalazi). Funkcioniranje tako složene cjeline ne može se objasniti ako se fokusiramo samo na pojedince unutar zajednice, ili pojedine odnose unutar zajednice, jer promjene u bilo kojem dijelu te zajednice utječu na sve ostale njene dijelove. Ukratko, obitelj je sustav koji je više od pukog zbroja pojedinačnih dijelova.
A kako točno taj sustav funkcionira i što sve na njega utječe psiholozi pokušavaju definirati i objasniti već dugo vremena. U tom svom objašnjavanju, smislili su puno različitih modela (za one koji žele znati više: Teorija obiteljskih sustava – Carr, 2015; Fiese, Celano, Deater-Deckard, Jouriles, & Whisman, 2019; bioekološki model obitelji- Bronfenbrenner & Morris, 2006; Model obiteljskog stresa-Conger et al., 2002; Razvojna sistemska teorija-Lerner & Damon, 2006), a svim tim modelima zajedničko je da opisuju na koji način različiti faktori utječu na funkcioniranje obitelji kao cjeline.
A zašto ovoliko dug i kompliciran uvod? Pa, postoje dva razloga.
Prvi je taj da svaka od ovih teorija predviđa da će situacija u kojoj se trenutno nalazimo izazvati stres i promjene dinamike u obiteljima.
Drugi je pak taj da nam jedna od tih teorija u ovoj situaciji može pomoći, jer se fokusira na to što obitelj kao zajednicu čini otpornom i kako iskoristiti različite krize za njeno razvijanje.
Što to čini otpornu obitelj?
Po teoriji, prva karakteristika otpornih obitelji odnosi se na komunikaciju. Jasno dijeljenje informacija između članova, zajedničko rješavanje problema s kojima se obitelj susreće i uzajamno slušanje članova obitelji čine ih otpornima na krize.
Druga karakteristika je organiziranost. Organizirana otporna obitelj je ona obitelj koja je dovoljno fleksibilna da se prilagodi novonastalim situacijama i problemima, ali ujedno i dovoljno stabilna i pouzdana da bude izvor snage za svoje članove.
Treća karakteristika otpornih obitelji su zajednička vjerovanja. Optimističan pogled na budućnost, njegovanje nade u „bolje sutra“ i postojanje višeg cilja kojem cijela obitelj teži (koji može, ali i ne mora biti povezan s religijom i/ili duhovnosti), pomažu obiteljima da krize percipiraju kao prilike za rast, razvoj i napredak, umjesto kao destruktivne i katastrofalne situacije.
Kako vlastitu obitelj učiniti otpornijom?
Nakon što smo identificirali što je to što neku obitelj čini otpornom, lakše nam je govoriti i o načinima na koje možemo povećati tu otpornost.
Obratimo pažnju na to koliko komuniciramo unutar obitelji. Možda još i važnije, kako komuniciramo! U pandemiji po svoj prilici provodimo više vremena sa svojim ukućanima, možda čak i komuniciramo količinski više nego što smo to inače radili, ali pitanje je u kojoj mjeri je to komunikacija koja nam pomaže razviti otpornost u obitelji. Zainteresirajte se za probleme članova svoje obitelji i potičite ih da vam kažu što ih potencijalno muči pa pokušajte u suradnji s njima te probleme i riješiti. I vi njih pitajte za savjet i pomoć, jasno im izrazite svoje osjećaje u danom trenutku i potaknite ih da i oni učine isto, s vama ili s nekim drugim članom obitelji.
Jedan od načina na koje možemo gledati na organiziranost u obitelji je da se fokusiramo na tri procesa: rutine, rituali i pravila (Fiese et al., 2002;). Vrlo je očito da je pandemija utjecala na sva tri. O uspostavljanju rutine sam već dosta pisao, ali možemo ukratko ponoviti poantu: promijenila se okolina – rutine koje su nam inače činile život jednostavnijim i organiziranijim više nisu primjenjive (odlazak u školu, na posao, druženje…) i potrebno ih je prilagoditi okolnostima.
Rituali se odnose na one situacije koje za svaku pojedinu obitelj imaju simboličku i emocionalnu vrijednost. I to je nešto što se promijenilo u pandemiji (npr. rjeđe se organiziraju šira obiteljska druženja, rjeđe obiteljski idemo u kino i sl.), ali promijenjen kontekst može biti i prilika da se uspostave novi i jednako vrijedni rituali (npr. igranje društvenih igara s djecom nakon završene domaće zadaće ili zajedničko gledanje filmova na televiziji i sl.).
Postojeća pravila unutar obitelji također su nešto što se vjerojatno moralo promijeniti – od rasporeda korištenja kupaonice do borbe za daljinskim upravljačem. Uspostavljanje novih pravila nije jednostavno, ali jasno postavljena i dogovorena pravila pomoći će nam da budemo otporniji.
I za kraj, vjerovanje. Ne baš jednostavan aspekt funkcioniranja obitelji za promijeniti, ali nešto što je dijelom i cilj ove cijele kampanje. Gledanje na cijelu situaciju ne isključivo kao na nepremostivu, bezizlaznu i kataklizmičnu, već kao na izazov i priliku kroz koju ćemo izaći kao bolji pojedinci (i obitelji), može nam pomoći da se to doista i dogodi.
I dalje bismo željeli čuti što vi mislite o svemu ovome: pandemiji, obitelji, školi, poslu, virusima itd.
Vaša razmišljanja možete podijeliti s nama ispunjavajući upitnik: https://forms.gle/acoRBg2RSnomfJLZ8
Autor teksta: Vjekoslav Barač, mag. Psych.
Sljedeća tema: Što učiniti ako su nam djeca pod stresom?
Izvori:
Bronfenbrenner, U., & Morris, P. (2006). The bioecological model ofhuman development. U R. M. Lerner & W. Damon (Eds.),Handbook of child psychology: Vol. 1.Theoretical models of human development (6thed., pp. 793–828). Hoboken, NJ: Wiley
Carr, A. (2015). The evolution of systems theory. U T. L. Sexton & J.Lebow (Eds.),Handbook of family therapy(pp. 13–29). http://dx.doi.org/10.4324/9780203123584-2
Conger, R. D., & Conger, K. J. (2002). Resilience in midwestern families:Selected findings from the first decade of a prospective, longitudinalstudy.Journal of Marriage and Family, 64,361–373. http://dx.doi.org/10.1111/j.1741-3737.2002.00361.
Fiese, B. H., Celano, M. E., Deater-Deckard, K. E., Jouriles, E. N., &Whisman, M. A. (Eds.). (2019).APA handbook of contemporary familypsychology: Foundations, methods, and contemporary issues across thelifespan(Vol. 1). http://dx.doi.org/10.1037/0000099-000
Lerner, R. M., & Damon, W. E. (2006).Handbook of Child Psychology:Vol. 1.Theoretical Models of Human Development(6th ed.). Hoboken,NJ: Wiley.
Walsh, F. (2015).Strengthening family resilience. New York, NY: Guil-ford Press.
