Naša sposobnost prepoznavanja, razumijevanja i reguliranja emocija važna je za naše svakodnevno funkcioniranje kao i za interakciju s drugima. Kroz prepoznavanje vlastitih emocija možemo bolje razumjeti na koji način se regulirati te kakvu si podršku pružiti. Također nam prepoznavanje emocija drugih omogućuje da suosjećamo s njima te nam pomaže pri odabiru podrške koju ćemo nekom pružiti – bilo to riječima, prisutnošću ili davanjem prostora drugoj osobi. Sve je to važno za zdrav i ispunjavajući odnos kako sa sobom tako i s drugima. Navedene sposobnosti čine tzv. emocionalnu inteligencije.
Kako podržati emocionalni razvoj djece?
Emocionalni razvoj igra ključnu ulogu u formiranju osobnosti i identiteta, a određen je genetskim predispozicijama, socijalnim okruženjem te odgojnim postupcima roditelja. Djeca uče kako regulirati emocije kroz interakciju s obitelji i drugim važnim osobama u životu koji služe kao modeli. Djeca se modeliraju prema ponašanju primarno roditelja, a potom baka i djedova, braće i sestara, vršnjaka, učitelja i drugih osoba u svom životu. Na taj način djeca razvijaju sposobnost prepoznavanja i izražavanja emocija te regulaciju istih. Istina je da se djeca razlikuju po vlastitom temperamentu. U tom smislu neka će djeca intenzivnije doživjeti neugodne emocije te će se npr. lako razljutiti. Važno je da je roditelj svjestan individualnih razlika među djecom te da je s nekom djecom potrebno uložiti više truda kako bi dijete uspjelo prepoznati, imenovati i regulirati vlastite emocije.
Ako će roditelj u svakodnevnom životu imenovati vlastite emocije te djetetove emocije kada primijeti da je dijete sretno, ljuto, frustrirano ili tužno dijete se uči povezivati tjelesnu reakciju s emocionalnim stanjem, što dovodi do lakšeg prepoznavanja i razumijevanja emocija. Sve je to osnova za daljnju regulaciju emocija. Nedostatak adekvatne reakcije ili podrške roditelja može ograničiti djetetov emocionalni razvoj stoga je važno od najranije dobi početi prepoznavati i imenovati djetetove emocije te im pridati važnost.
Također je važno da roditelj dijete uči načinima regulacije emocija kako kroz komunikaciju tako i kroz iskustvo – dijete može promatrati na koji način se roditelj umiruje ukoliko se razljuti. Ukoliko roditelj može prepoznati i verbalizirati svoju ljutnju, uzeti si vrijeme da se umiri te se nastaviti baviti s izvorom ljutnje, veća je šansa da će to moći učiniti i dijete.
Razgovor o emocijama važno je svakodnevno poticati kako bi se normalizirao u životu djece. Kroz razgovor o tuđim emocijama djecu učimo suosjećanju. S manjom djecom to možemo raditi kroz igru, predstavljanjem različitih scenarija i razgovorom o tome kako bi se lik iz igre mogao osjećati u određenim situacijama. Djecu možemo pitati i kako bi se netko osjećao u određenoj situaciji koja se aktualno događa. Nadalje, način na koji roditelji pričaju s drugima, kako ih slušaju, pružaju podršku i razumijevanje za tuđe osjećaje također je važno u razvoju suosjećanja za druge.
Sve navedeno pozitivno utječe na razvoj emocionalne inteligencije kod djece.
Imajte na umu…
Djeca nisu emocionalno socijalizirana – ne znaju kako verbalizirati emocije i adekvatno ih izražavati te je zbog toga važno da roditelji mogu biti primjer djeci u učenju istih. Djeci su potrebni odrasli da im pokažu kako izražavati emocije i kako se s njima nositi. Veća regulacija emocija i samokontrola izražavanja istih dovodi do bolje prilagodbe na okolinu, a time i veću prihvaćenost od strane vršnjaka i odraslih.
Svako bi dijete trebalo naučiti da su svi osjećaji važni i u redu, te da način njihovog izražavanja može biti prihvatljiv odnosno neprihvatljiv (npr. nije u redu nekoga udariti ako smo ljuti). Roditelji to djecu uče tako što im pomažu u prepoznavanju i imenovanju osjećaja, adekvatnom izražavanju istih, njihovom reguliranju te kontroli ponašanja. Uče ih načine nošenja s neugodnim osjećajima i frustracijama te ohrabruju dijete da se može nositi s vlastitim emocijama.
Adrian Štark, psiholog
*Članak je nastao u okviru projekta “Osnaženi – podrška roditeljstvu na Trešnjevci” uz financiranje Središnjeg državnog Ureda za demografiju i mlade i Grada Zagreba. Sadržaj ovog članka u isključivoj je odgovornosti udruge Amazonas i ni pod kojim se uvjetima ne može smatrati kao odraz stajališta Središnjeg državnog ureda te Grada Zagreba.
