Policajac ili mentor – kako djecu naučiti odgovornosti kroz izbor, a ne kontrolu?

 

Jeste li se ikada uhvatili kako, već po tko zna koji put, prijetite, kritizirate ili ponavljate istu stvar svom djetetu? “Ako to ne pospremiš, nećeš dobiti…”, “Zašto si opet…” U tim trenucima, često nesvjesno, preuzimamo ulogu „policajca“. Trčimo za djetetom, gasimo požare lošeg ponašanja i osjećamo se sve umornije, a rezultati izostaju. Iako je naša namjera dobra – želimo odgovorno dijete – metoda vanjske kontrole stvara frustraciju i nama i njima. Dobra je vijest da postoji učinkovitiji i smireniji način, odnosno još važnije, način koji nas povezuje s djecom umjesto da nas udaljava od njih, a odnosi se na promjenu iz uloge policajca u ulogu mentora.

Mentor ne kažnjava. Mentor ne kontrolira. Mentor vodi, podržava i uči dijete da preuzme kontrolu nad vlastitim izborima. Prava odgovornost nije poslušnost na zahtjev, već unutarnja sposobnost djeteta da svjesno donese funkcionalan izbor i prihvati (za početak bi rekla da je dovoljno da osvijesti) njegove posljedice. Ako želimo da naša djeca budu autonomna i zrela u odrasloj dobi, moramo ih već danas naučiti da su njihove radnje i osjećaji rezultat njihovih izbora. Upravo zato želim s vama podijeliti zašto se isplati napustiti „sedam navika policajca“ i usvojiti „tri praktična alata mentora“ za odgoj odgovornog djeteta.

 

Sedam navika policajca (Skrivene ubojite navike)

Ove navike narušavaju temeljni odnos i povezanost, a dobar odnos je jedini temelj za učenje odgovornosti. Roditelj-Policajac koristi sljedeće taktike koje narušavaju odnos i ne uče odgovornosti:

  • Kritiziranje i Okrivljavanje – umjesto rješavanja problema, fokus se stavlja na djetetovu manu.
  • Prigovaranje i Zanovijetanje – Ponavljanje iste zapovijedi dok ne pukne strpljenje. Stvara se otpor.
  • Prijetnje i Kažnjavanje – Doprinose razvoju straha i uče dijete da se ponaša dobro samo kada je roditelj u blizini.
  • Potkupljivanje (Kontrolne nagrade) – “Ako pospremiš sobu, dobit ćeš…” Ovo uči dijete da radi stvari samo za nagradu, a ne zbog odgovornosti ili zadovoljstva.

 

  1. Alat Mentora: Izbor umjesto Zapovijedi

Kada je moguće, ponudite izbor. Dajte djetetu kontrolu nad malim stvarima, čime zadovoljavate njegovu potrebu za moći, osjećajem kompetentnosti i slobodom na pozitivan način.

 

Primjeri:

Umjesto: “Obuci se odmah!” – Mentor: “Želiš li prvo hlače pa majicu ili obrnuto?”

Umjesto: “Moraš učiti za test!” – Mentor: “Želiš li učiti 30 minuta prije večere ili odmah nakon?”

Granice su i dalje bitne, a izbor se daje unutar tih granica. Ne bira hoće li pospremiti sobu, nego kada i kako (npr. ‘Soba mora biti pospremljena do 18 sati. Biraj hoćeš li početi sada ili za 15 minuta.’). Vi ste taj koji stvara okolnosti u kojima dijete ima priliku birati i snositi posljedice svojih izbora, odnosno preuzimati odgovornost za svoje izbore i posljedice istih.

 

  • Alat Mentora: Prirodne i Logičke Posljedice

Napustite kažnjavanje, jer ono je osvetoljubivo i nepovezano. Posljedice su te iz kojih učimo, ali uz određena pravila. Posljedice moraju biti:

  • Povezane – posljedica mora biti izravno povezana s lošim izborom (npr. razbacane igračke – nemogućnost igranja s njima).
  • Uvažavajuće – Primjenjuje se mirnim tonom, bez vikanja ili sramoćenja.
  • Razumne – nije poanta pretjerivati (npr. tjedan dana zabrane izlaska zbog 5 minuta kašnjenja nije razumno).

 

Primjer odgovornosti za školu:

Dijete je zaboravilo knjigu u školi. Iz uloge mentora polazimo na sljedeći način – nema vikanja. Dijete mora samostalno nazvati prijatelja/učiteljicu i pronaći način kako će riješiti problem. Roditelj ne služi kao kurirska služba.

  • Alat Mentora: 4 pitanja koja omogućuju da se kroz razgovor bolje povežemo s djetetom nakon što je nastao problem, stvarajući im pritom uvjete da oni sami preuzmu odgovornost za svoje ponašanje.

 

„Što želiš?“ – počnite s djetetovim željama i potrebama. (“Što bi želio da se promijeni s ocjenama/prijateljima?”).

„Što sada radiš?“ – pitajte o trenutnim radnjama. (“Što sada radiš kada se trebaš pripremiti za test?”).

„Pomaže li ti to?“ – najvažniji korak! “Pomaže li ti ovo što radiš (npr. gledanje YouTubea) da postigneš ono što želiš (dobra ocjena)?” (Dijete samo evaluira funkcionalnost svog izbora).

„Koji je tvoj plan?“ – neka dijete samo predloži malen, konkretan korak za promjenu. (“Što je prva stvar koju bi mogao/la sutra napraviti drugačije?”).

Polaziti iz uloge mentora se svakako čini teže nego biti policajac, ali su zato rezultati trajniji, a odnos djeteta i roditelja kvalitetniji. Odustajanjem od vanjske kontrole dajete djetetu najvažniju lekciju, a to je da može kontrolirati sebe i svoje izbore. Tajna dobrog odnosa jest odabirati povezanost s djetetom umjesto korekcije!

 

Maria Santini, magistra psihologije i edukantica realitetne terapije pod supervizijom

*Članak je napisan u okviru projekta „Osnaženi – podrška roditeljstvu na Trešnjevci“, uz financijsku podršku Ministarstva demografije i useljeništva i Grada Zagreba – gradskog ureda za socijalnu zaštitu i osobe s invaliditetom. Sadržaj članka u isključivoj je odgovornosti udruge Amazonas i ni pod kojim uvjetima se ne može smatrati kao odraz stajališta Ministarstva demografije i useljeništva i Grada Zagreba.