Jedan od čestih izazova u roditeljstvu predstavlja postavljanje granica djetetu. Roditelji svojoj djeci žele najbolje i trude im se pružiti ono što sami nisu imali, ali kad zastanu i retrospektivno pogledaju što su s time postigli, često požale svoje odluke.
Za zdrav emocionalan razvoj, djeci je ključno da imaju sigurnu, stabilnu i predvidljivu okolinu, a uz topao i brižan odnos s roditeljima, nju dobivaju kroz jasno postavljena pravila i očekivanja. Inače djeca teško mogu znati što je dopušteno i prihvatljivo, a što nije te koja očekivanja roditelji imaju od njih. U takvim situacijama će lutati u pokušajima traženja granica, a i često pogriješiti.
Kako pravilno postaviti granice?
Granice su pravila koja postavljamo djeci i koja izlaze iz naših vrijednosti i očekivanja koja imamo od njih. Kako bismo efikasno postavili granice, one moraju biti jasne, konkretne i dobro definirane. Kada ih nejasno definiramo, ostavljamo prostor za različite interpretacije granice što može dovesti do konflikata. Dobro postavljene granice su one koje omogućavaju djetetu da bude uspješno u ispunjavanju zahtjeva koji su postavljeni pred njega. Osim toga, bitno je granicu oblikovati u afirmativnom obliku, odnosno usmjeriti se na pozitivne ishode umjesto na kazne. Ovakvo postavljanje granica je osobito bitno s adolescentima kojima je važnije čuti što smiju, umjesto što ne smiju. Granice, na način kako mi o njima govorimo, bit će djelotvorne samo ako se postavljaju u atmosferi ljubavi, prihvaćanja, toplih emocionalnih odnosa i međusobnog poštivanja. Kada tako postavljamo granice, u odnosu se ne stvara stres, već se zadovoljava potreba za sigurnosti kod djece.
Dobro postavljena pravila i granice kod djece stvaraju osjećaj sigurnosti i uspjeha u onome što rade. U obiteljima koje dobro postavljaju granice, djeca se razvijaju u sigurne i odvažne osobe. Iako roditelji često misle da djeca ne vole granice te da će granice kod njih izazvati samo ljutnju i frustraciju, djeca kojima je sve dopušteno se često osjećaju izgubljeno, zanemareno te kao da se o njima ne vodi briga. Zadatak roditelja nije da bude djetetov zabavljač, da mu uvijek bude na raspolaganju i zadovoljava razne želje, već da mu omogući uvjete da bude uspješno u ispunjavanju zahtjeva primjerenih dobi i karakteru pojedinog djeteta. Zbog toga je važno da pri postavljanju granica saslušamo dijete, donesemo odluku o pojedinoj granici smireno i bez ljutnje te da upoznamo dijete s posljedicama određenog ponašanja ukoliko se ne poštuje dogovor.
U postavljanju granica i posljedicama kršenja istih, važno je biti dosljedan. Dosljednost je najteži aspekt postavljanja granica, a ujedno i najveća pogreška koju roditelji mogu učiniti. Ako se posljedice nedosljedno zadaju, djeca uče da pravila zapravo ne postoje, odnosno da za nepoštovanje pravila ne postoje posljedice. Kada se kasnije susretnu s drugim životnim situacijama u kojima se dosljedno dodjeljuju posljedice, primjerice u školi gdje dobivaju minuse za neispunjene zadaće, djeca budu iznenađena jer nisu naučila da se pravila moraju poštivati. Ako ste dosljedni, dijete će znati da se o granicama ipak ne može pregovarati u svakoj situaciji. Ne trebate uvijek biti rigidni u provođenju granica, možete biti fleksibilni ako dijete ima pravi argument za svoj postupak ili vidite da mu je do nečega iznimno stalo. Na taj način im komunicirate da vam je bitno njihovo mišljenje i da ga cijenite. Također granice treba revidirati s vremenom i ovisno o dobi djeteta. Starija djeca i adolescenti mogu preuzeti veću razinu odgovornosti te granice trebaju slijediti njihovu razvojnu dob.
Čemu reći NE?
Važno je razlikovati djetetove želje od njegovih potreba. Potrebe su nam neophodne za život i adekvatan rast i razvoj te uključuju osnovne ljudske potrebe poput onih za hranom, pićem i snom, ali i razne psihološke potrebe poput potrebe za pripadanjem, sigurnosti, bliskosti, postignućem, samoaktualizacijom i slično. S druge strane, želje djeteta su izraz trenutne težnje te nisu neophodne za ispunjavanje i može se odgoditi njihovo zadovoljavanje bez straha da ćemo time naštetiti djetetu.
Prema tome, ne možemo zanemariti osnovne potrebe djeteta, no sve ostalome možemo reći NE. Postavljanje takvih granica često dovodi do bunta i ljutnje kod djece, no oni su nužni i hranjivi za odrastanje. Takve situacije otvaraju mogućnost za učenje samoregulacije emocija kod djece, ali i razvijanju tolerancije na frustraciju. Kada su djeca ljuta radi postavljene granice, ne smijemo ih kritizirati, ismijavati, okrivljavati i zaustavljati u toj emociji, već treba prihvatiti i suosjećati s njihovim nezadovoljstvom, ali ostati ustrajan u postavljenoj granici. Osim toga, uloga roditelja je procijeniti kada je neophodno zadovoljiti djetetovu potrebu (npr. potrebu za snom) čak i ako dijete ne vidi da mu je to potrebno.
Kako disciplinirati dijete?
Discipliniranje znači reagiranje na nepoželjna ponašanja te osiguravanje razumijevanja i pridržavanja pravila. Funkcija discipliniranja je da dijete usvoji poželjna ponašanja koja ga želimo naučiti. Discipliniranje ne smije uključivati uskraćivanje osnovnih potreba, roditeljske ljubavi niti narušavati samopoštovanje djeteta, primjerice vrijeđanjem.
Iako mnogi roditelji discipliniranje izjednačavaju s kaznom, ona ne mora uvijek biti jedino i najbolje rješenje. Ponekad će djeca osjetiti prirodne posljedice vlastitog ponašanja, odnosno dovest će se u situaciju gdje će im se njihovo ponašanje „obiti o glavu“. U tim situacijama treba izbjeći rečenice poput „Jesam li ti rekao?“ i „Znao sam!“ jer time dodatno naglašavamo neugodne osjećaje koje dijete zasigurno već proživljava. Potrebno je pružiti djetetu podršku u nošenju s teškim emocijama te komunicirati razumijevanje njihovog emocionalnog stanja. Također možete djetetu objasniti kako je njihovo ponašanje utjecalo na vas i kako se vi osjećate radi takvog ponašanja koristeći ja-poruke. Važno je u tim situacijama osuditi ponašanje, a ne dijete. Pokušajte s djetetom razgovarati u smirenom stanju, saslušajte njegovo objašnjenje, porazgovarajte o načinima rješavanja trenutne situacije i budućim situacijama te pokušajte zajednički doći do obostrano prihvatljivog rješenja. Ako ipak izgubite kontrolu nad svojim emocijama i burno reagirate u trenutku, preuzmite odgovornost za svoje ponašanje, a potom pružite podršku djetetu u njegovom emocionalnom stanju.
Kazne, po svojoj definiciji, smanjuju vjerojatnost ponovne pojave određenog ponašanja, no istovremeno ne uče poželjno ponašanje. Stoga ako koristimo isključivo kazne kao metodu discipliniranja, ne omogućavamo djeci da nauče poželjno ponašanje. Također takvo opetovano korištenje kazne, osobito ako ona uključuje fizičko ili verbalno kažnjavanje, kod djece može izazvati agresiju i potisnutu ljutnju, ali i trajno narušiti djetetovo samopouzdanje. Djeca ponekad niti ne razumiju razloge zbog čega je njihovo ponašanje neprihvatljivo te otežano uče empatiju. Važno je razgovarati s djetetom o njihovom ponašanju i koristiti jezik koji je prikladan njihovoj dobi. Ako se u nekim situacijama odlučimo za kazne, primjerice u smjeru uskraćivanja posljedica, važno je s djetetom utvrditi i očekivanja koja imamo od njega za buduće situacije te mu objasniti kakvo ponašanje može donijeti pozitivne posljedice. Važno je i da kazna bude unaprijed dogovorena i poznata djetetu te da se zadaje odmah nakon nepoželjnog ponašanja. Isto vrijedi i za nagrađivanje – potrebno je osigurati da dijete razumije za kakva ponašanje će biti nagrađeno te da nagrada uslijedi odmah nakon ponašanja.
Valerija Ercegovac, mag.psych.
Literatura:
Jesper Juul: Granice, blizina, poštovanje
Jesper Juul: Kako s ljubavlju reći NE
