Razgovor s volonterkama Ivanom Maršić i Karlom Arković o iskustvu volontiranja u Udruzi Amazonas.
Volontiranje u Udruzi Amazonas nije samo prilika da se nekome pruži podrška u učenju. To je iskustvo kroz koje volonteri i sami uče — o djeci, odnosima, strpljenju, empatiji, organizaciji i vlastitim profesionalnim interesima.
Kroz rad s djecom i mladima, volonteri imaju priliku steći vrijedno iskustvo u stvarnim životnim situacijama. Uče kako pristupiti djetetu, kako graditi odnos povjerenja, kako prilagoditi način rada i kako biti podrška onda kada djetetu nešto ne ide odmah od ruke.
O svom iskustvu volontiranja razgovarali smo s volonterkama Ivanom Maršić i Karlom Arković, koje pokazuju da volontiranje nije jednosmjeran proces. Iako volonteri dolaze pomoći djeci, kroz svaki susret i sami dobivaju mnogo — iskustvo, sigurnost, motivaciju, osjećaj ispunjenosti i jasniju sliku o tome čime se žele baviti u budućnosti.
Kako ste saznale za Udrugu Amazonas i što vas je potaknulo na volontiranje?
Ivana:
Za Amazonas sam saznala preko oglašavanja na fakultetu, kada nam je stigao mail za prijave. Zajedno s prijateljicom odlučila sam se prijaviti za volontiranje jer sam željela steći novo iskustvo i uključiti se u nešto korisno.
Karla:
Ja sam za Amazonas saznala preko prijateljice koja mi je poslala oglas s društvenih mreža. Obje smo razgovarale o tome da se želimo okušati u volontiranju na drugoj godini fakulteta, jer se kod nas praksa očekuje tek na diplomskom studiju. Amazonas se pokazao kao odlična prilika za početak, a evo, već sam se zadržala dvije godine.
Kako izgleda jedan vaš tipičan dan kao volonterke?
Ivana:
Kod mene je to više “tipičan tjedan” nego dan. Prvo dogovaram termine s roditeljem djeteta kojem je potrebna pomoć u učenju, a nakon toga pregledavam materijale i predmete na koje trebamo obratiti pažnju. Pokušavam osmisliti kreativne načine kako pomoći djetetu i riješiti probleme koje ima s određenim gradivom.
Karla:
Ni kod mene nije svaki dan volonterski jer volontiram jednom tjedno. Početkom tjedna čujem se s roditeljem, najčešće s majkom, i dogovaramo redovni termin, koji se ponekad mijenja ovisno o našim obvezama. Jutro prije volontiranja dogovorimo što trebamo proći — zadaće, učenje, buduće testove — i koje knjige dijete treba ponijeti. U našem susretu kombiniramo rad i igru.
Što vam je bilo najizazovnije kada ste počele volontirati?
Ivana:
Najizazovnija mi je bila sama uspostava odnosa. Radimo s djecom u osjetljivom razdoblju i na osjetljivom području, pa mi je bilo važno da to odradim kako treba. Izazovna je bila i organizacija, jer uloga ne uključuje samo pomoć u učenju, nego i pronalazak tehnika, metoda učenja i načina samoregulacije koji djetetu mogu pomoći.
Karla:
Meni je najizazovnije bilo ostvariti kontakt s djetetom. Pitala sam se hoću li to moći i znati napraviti. No vrlo brzo sam shvatila da se odnos razvija prirodno i spontano. Bilo mi je jako važno da dijete želi dolaziti na učenje, da mu to nije tlaka, nego da se tome raduje.
Postoji li neki trenutak koji vam je posebno ostao u sjećanju?
Ivana:
Posebno mi je ostala u sjećanju situacija kada me djevojčica kojoj pomažem zagrlila i zahvalila mi na pomoći. To su trenuci koji se ne zaboravljaju. Uz to, puno mi znače i supervizijska iskustva te rad s ostalim volonterima u udruzi.
Karla:
Pamtim zajedničke aktivnosti. Primjerice, prošle godine imala sam priliku s jednom djevojčicom igrati “Super talent” i bilo nam je jako ugodno i zabavno. Posebno mi znači i kada mi se djeca otvore, kada razgovaramo o svemu — i dobrom i lošem.
Koliko vas je volontiranje promijenilo kao osobe?
Ivana:
Rekla bih da me volontiranje više nadogradilo nego promijenilo. Ispunilo me, ne samo kroz rad s djecom nego i kroz supervizije koje su mi dale dodatna “krila” za daljnji razvoj u volonterstvu. Mislim da je ta potreba za pomaganjem oduvijek bila u meni.
Karla:
Mene je volontiranje promijenilo tako da sam razvila dodatnu empatiju za djecu kojoj neke stvari ne idu odmah od ruke. Nisam prije imala toliko iskustva s problemima s kojima se susreću. Danas imam veće suosjećanje, a vjerujem da će mi to pomoći i u budućem poslu.
Jeste li kroz volontiranje razvile neke nove vještine ili interese?
Ivana:
Kroz ovo volontiranje razvila sam veći interes za rad s djecom. Prije sam više bila usmjerena na odrasle i psihologiju odraslih, a sada sam otkrila koliko su djeca darovita, zanimljiva i koliko je važno usmjeravati ih te im pomoći u izazovima kako bi im odrasla dob bila lakša.
Karla:
Kod mene se najviše razvila empatija i suosjećanje. Naučila sam biti strpljivija i bolje razumjeti djecu kojoj treba više vremena, podrške i sigurnosti.
Kakva je atmosfera među volonterima i zaposlenima u Amazonasu?
Ivana:
Atmosfera je nasmijana, ugodna i topla. Komunikacija je vrlo otvorena i čista, a posebno mi se sviđa balans između humora i ozbiljnosti, što pomaže da se obaveze odrade kvalitetno.
Karla:
Meni je atmosfera u Amazonasu odlična. Supervizijski sastanci su mi posebno vrijedno iskustvo i svaki put im se radujem. Među volonterima nesebično dijelimo savjete i iskustva, a supervizorice su zaista dobre osobe i jako dobre u poslu koji rade. Atmosfera je suradnička, prijateljska i puna podrške.
Je li volontiranje utjecalo na vaše buduće planove ili karijeru?
Ivana:
Nije konkretno promijenilo moje buduće planove, ali mi je pomoglo razjasniti nedoumice oko odabira smjera psihologije. Također mi je nadogradilo iskustvo u radu s djecom.
Karla:
Volontiranje mi je potvrdilo da volim djecu i rad s njima. Prema njima osjećam veliku ljubav i neku zaštitničku potrebu. U tom smislu, ovo iskustvo usmjerilo je moju buduću karijeru jer sam sada sigurna da želim raditi s djecom.
Što vas najviše motivira da i dalje volontirate?
Ivana:
Motivira me pozitivan osjećaj nakon volontiranja, iskustvo koje dobivam i druženje s ljudima koje sam upoznala, uključujući i djevojčicu kojoj već dvije godine pomažem u učenju.
Karla:
Najviše me motivira činjenica da to što radim nekome nešto znači. Da nekome pomažem, da tih sat vremena koje provedemo zajedno toj osobi vrijedi. Motivira me i to što sam ja sama sretna i ispunjena jer sam nekome pomogla.
Kako djeca i mladi s kojima radite reagiraju na vas?
Ivana:
Uglavnom pozitivno. Ekstrovertirana sam osoba i mislim da mi to pomaže u uspostavljanju lijepog i prijateljskog odnosa s korisnicima.
Karla:
Djeca jako dobro i pozitivno reagiraju na mene. Drago mi je vidjeti da prepoznaju moju toplinu i želju da im pomognem te da zajedno razvijemo dobar odnos.
Jeste li kroz volontiranje upoznale neku novu stranu sebe?
Ivana:
Jesam. Upoznala sam dio sebe koji se snažno zainteresirao za djecu i pomaganje djeci, što me dodatno usmjerilo prema razvoju profesije u psihologiji djece.
Karla:
Upoznala sam stranu sebe koja razumije, koja je strpljiva i koja zna da se ciljevi postižu polako. Ovo je proces koji traje i u kojem moraš biti posvećen.
Koliko je teško uskladiti fakultet, privatni život i volontiranje?
Ivana:
U početku zna biti teško i zahtjevno, posebno tijekom ispitnih rokova i uz vlastite obveze. Ali na kraju dana osjećaj ispunjenosti i zadovoljstva motivira za nastavak.
Karla:
Mislim da nije teško uskladiti volontiranje s obvezama ako se dobro organiziramo. Kada sve stavimo na papir i vidimo koliko sati imamo u danu, lakše odlučimo na što ih želimo potrošiti.
Što biste poručile studentima koji razmišljaju o volontiranju?
Ivana:
Poručila bih im da je volontiranje apsolutni “must” za vrijeme studiranja. Osoba može puno dobiti od rada i pružanja pomoći djetetu — od osjećaja ispunjenja do korisnog znanja i iskustva za buduće zanimanje.
Karla:
Preporučila bih svima da počnu volontirati. To je vrijedno iskustvo, ne samo za studente nego za svakog čovjeka. Mislim da nas volontiranje oplemenjuje, razvija empatiju, suradnju i dobrotu. Ako imate vremena i mogućnosti, volontirajte — za godinu dana vidjet ćete zašto to govorim.
Kako biste opisale Amazonas u nekoliko riječi?
Ivana:
Zaigran, topao i pričljiv.
Karla:
“Daruj dio sebe.” Mislim da svatko čini mali dio slagalice koja je Udruga Amazonas. Svatko daje dio sebe koji može pomoći drugome, a na kraju i sam od toga dobiva puno jer ga to čini sretnim i ispunjenim.
Koji biste savjet dale nekome tko prvi put dolazi volontirati u Amazonas?
Ivana:
Dođi otvorenog srca, bez straha da moraš biti savršen ili savršena. Svi smo na početku bili nervozni i nismo znali sve besprijekorno. Bitno je da se trudiš i da dolaziš nasmijanog lica.
Karla:
Savjetovala bih da bude svoj i da se prepusti. Da ne bude u grču, nego da pokuša biti opušten u radu s djetetom. Sve većinom dolazi spontano, a djeca primjećuju kada je netko prirodan i iskren.