Tijekom suživota neizbježno je da će doći do konflikata između članova obitelji te do kolizije potreba djece i odraslih. Konflikti mogu biti plodno tlo za učenje i razvijanje, iako često puta zbog okoline naučimo da konflikte treba izbjegavati te da konflikti ne mogu donijeti nešto korisno, a navedene stavove možemo lako prenijeti i svojoj djeci. Istina je da se na konflikte u poslovnom svijetu i javnom životu gleda kao na nešto što je potrebno izbjegavati. Zbog toga je važno izdržavanje konflikata i učenje iz istih održati u obitelji jer su neizbježni dio života.
Potrebno je izdržati djetetovo nezadovoljstvo, tugu i frustraciju
Kada su djeca manja i nešto žele, jednostavno će to i zatražiti. Ako ne dobiju ono što žele mogu pokušati to dobiti na druge načine. Ako niti to ne uspije, mogu se ljutiti, rastužiti i početi plakati, a potom se umire. Ovdje ne postoji ništa što bi roditelje trebalo uznemiravati i zbog čega bi trebali imati grižnju savjesti. Starija djeca mogu na tvrdoglavije načine pokušati doći do onoga što žele, a kada u tomu ne uspiju mogu se baciti na krevet i plakati. Ako im u tom trenu pokušamo objasniti svoju odluku mogu nas potjerati iz sobe što može značiti da ne žele da ih ometamo u žalovanju te da, ako to i radimo, frustracija se može produljiti. Ako sjednemo na rub kreveta i stavimo ruku na leđa djeteta, možda ćemo smjeti ostati u sobi. Kada djeca budu još starija moći će se više regulirati te neće odmah briznuti u plač. Možda će biti tužna i povučena i u redu je da djeca odtuguju kada nešto izgube, bilo to dobar prijatelj, član obitelji, kućni ljubimac ili pak nemogućnost dobivanja sladoleda. Tugovanje zbog, u očima odraslih, ‘malih stvari’ priprema dijete da može odtugovati i otpustiti kompleksnije situacije i odnose u budućnosti. Kao i odrasli, djeca mogu tugovati sama, no najbolje je da netko bude uz njih – netko tko zna da neka igračka ili sladoled u umu malog djeteta može biti izrazito važna stvar na svijetu.
Generalno je važno razlikovati situacije u kojima je dijete nesretno i u kojima je frustrirano. Frustracija je česta prilikom procesa učenja, a može se reći da je djetinjstvo dug proces učenja. Kada su djeca frustrirana nije ih potrebno tješiti kao kada su tužna. Kada su frustrirana radi roditelja potreban im je mir i potvrda da znamo da su frustrirana i da je to u redu. Rečenice kao što su nemaš se što duriti ili takav stav ti neće pomoći plodno je tlo za posramljivanje djeteta i stvaranje dojma u djetetu da je frustracija neadekvatna, a važna je u procesu reguliranja i vraćanja u ‘ravnotežu’. Sasvim je normalno da ukoliko nam nešto ne ide prema očekivanjima da ćemo biti frustrirani i da će nam bit potreban mir da se reguliramo ili potvrda emocija od strane drugih bliskih osoba. Možemo se međusobno razlikovati po intenzitetu emocije, no svi ju doživljavamo i važno je dijete podržati u njegovoj emociji.
Atmosfera u obitelji
Ako su želje i potrebe djeteta i roditelja oprečne važno je voditi dijalog i pregovarati. Za dobrobit obitelji upravo je ključna kvaliteta tog procesa. Ako je ophođenje jednih s drugima unutar obiteljskog sistema destruktivno to će osjetiti svi članovi obitelji te će svi patiti radi toga što otežava odnose članova obitelji. Ako je ophođenje konstruktivno tada se svi osjećaju dobro zbog čega se odnosi dalje razvijaju i produbljuju. U odnosima između djece i roditelja isključivo su odrasli odgovorni za kvalitetu ophođenja. To znači da djeca ne mogu preuzeti odgovornost za kvalitetu ophođenja, no katkad to i rade jer odrasli nisu u stanju što nije dobro niti za djecu niti za roditelje. U današnje vrijeme roditelji iz najboljih namjera pokušavaju djetetu osigurati što više demokratskog utjecaja računajući da će djeca pri tome preuzeti i više odgovornosti, no to nije tako. Djeca mogu odlučivati što se može jesti za ručkom, no njihova odgovornost nije atmosfera za stolom. Odgovornost za uzajamno ophođenje je isključivo na odraslima. Često puta se može dogoditi da roditelji ovu odgovornost preuzimaju kada je raspoloženje u obitelji dobro, a kada nije ju odbacuju i okrivljuju djecu. Roditelji trebaju biti svjesni svog ponašanja i utjecaja koji ono ima na djecu. Odgovornost znači prepoznati i priznati svoje pogreške i raditi na njihovom ispravljanju, dati djetetu prostora ako mu je potrebno, utješiti ga i primjereno postavljati granice. Kada roditelji to i učine, oni postavljaju pozitivan primjer svojoj djeci.
Što učiniti kada nastane konflikt?
Učinkovito rješavanje konflikta zahtijeva strpljenje, razumijevanje i spremnost na slušanje i otvorenu komunikaciju.
Kada nastane konflikt roditelji bi se trebali truditi saslušati stajališta svoje djece bez prekidanja ili neposrednog osuđivanja. To pomaže djeci da se osjećaju saslušanima i poštovanima te stvara osjećaj sigurnosti i spremnost da i u budućnosti dijete izražava onako kako se osjeća. Pokušaj razumijevanja situacije iz djetetove perspektive može pomoći roditelju u suosjećanju.
Važno je da roditelji izraze svoje brige i osjećaje mirno i jasno. Izbjegavanje optužujućeg jezika i fokusiranje na specifična ponašanja, a ne ‘izvlačenje iz prošlosti’ (ti uvijek postupiš tako…) ili generaliziranja i osobne napade (baš si lijen/lijena), može kod djeteta spriječiti obrambeni stav. Ukoliko smo jako uzrujani važno je to reći djetetu i najaviti mu da ćemo se najprije umiriti pa potom nastaviti komunikaciju. Na taj način dijete ima priliku svjedočiti roditeljevom nošenju s vlastitom ljutnjom na konstruktivan način.
Uspostavljanje jasnih pravila i očekivanja mogu pomoći djeci razumjeti što je prihvatljivo, a što nije. Uključivanje djece u proces postavljanja pravila može povećati njihovo prihvaćanje istih i suradnju. Važno je da roditelji budu svjesni da će na pravila morati podsjećati s obzirom da su ona često u koliziji s djetetovim željama.
Ako su sukobi ozbiljni i uporni, traženje stručne pomoći može pružiti profesionalno vodstvo. Stručnjaci mogu pomoći obiteljima da razviju bolje komunikacijske vještine i lakše se suoče s nastalim poteškoćama.
Zapamtite da članovi jedne obitelji nisu svi isti. Svatko ima svoje individualne potrebe i želje i normalno je da će se one razlikovati te da može doći do konflikta. Da djeca odlučuju zasigurno bi imala drugačije rasporede nego što odrasli za njih odlučuju. Dijete bi se radije igralo nego se oblačilo za školu, a nama je odraslima važno da stignu na vrijeme u školu te da se uče odgovornosti prema obavezama kako bi se pripremila za samostalan život u budućnosti. Stoga je na odraslima da prihvate odgovornost za konflikte koji iz ovih različitih želja i potreba mogu proizaći jer su dio roditeljstva i korisni su za djetetov razvoj ako znamo na koji način konfliktu pristupiti. Ako smo svjesni da dijete često guramo da postupa s našim željama i potrebama možda ćemo dijete lakše i razumjeti i moći mu reći – gle, znam da te jutarnji tempo često razljuti i frustrira jer bi htio/htjela druge stvari, no stvarno se moraš požuriti, možeš li to napraviti za mene?
Kroz konflikte djeca mogu učiti regulirati ljutnju, frustraciju te tugovati. Mogu učiti izražavati vlastite potrebe te se učiti pobrinuti za sebe kada čuju ‘ne’. Mogu učiti pregovarati te na koji način nešto u ljutnji verbalizirati. Neka će djeca brže moći usvojiti konstruktivne načine verbaliziranja vlastitih potreba, a neka sporije. No i to ovisi o odraslima i atmosferi ophođenja jednih s drugima. Sve je to važno da se djeca razviju u osobe koje će biti spremne izraziti svoje osjećaje, potrebe i želje, postavljati granice oko sebe i poštovati tuđe granice te znati izdržavati konflikte.
Literatura:
Juul, J. (2021). Granica, blizina, poštovanje. Split: Harfa d.o.o.
Jull, J. (2018). Sačuvati ljubav. Split: Harfa d.o.o.
Adrian Štark, psiholog
*Članak je nastao u okviru projekta “Osnaženi-podrška roditeljstvu na Trešnjevci” uz financiranje Središnjeg državnog ureda za demografiju i mlade. Sadržaj članka u isključivoj je odgovornosti udruge Amazonas i ni pod kojim uvjetima se ne može smatrati kao odraz stajališta Središnjeg državnog ureda.