Razvod roditelja stresan je i bolan proces za čitavu obitelj te je često neizbježno da će djeci biti teško tijekom tog procesa bez obzira na njihovu dob. Razvod predstavlja promjenu u obitelji kojoj se svi članovi trebaju prilagoditi. Djeca se mogu osjećati tužno, zbunjeno, prestrašeno, frustrirano i ljuto na roditelje. Neka se djeca mogu kriviti za probleme između roditelja te se izolirati od njih kako bi ih „rasteretili“ brige što nepovoljno može utjecati na njihovo samopouzdanje. Unatoč tome roditelji igraju glavnu ulogu u lakšem nošenju djece s čitavim procesom. Ukoliko roditelji na prvo mjesto tijekom razvoda stave dobrobit djece, proces prilagodbe na novonastalu situaciju može biti olakšan te se djeca mogu lakše nositi s patnjom koju doživljavaju.
Olakšavanje djetetu proces razvoda ili razdvajanja roditelja
Roditelji nerijetko misle da je razvod bolje ne spominjati često kako djeci ne bi bilo teško i kako im se ne bi produbljivale neugodne emocije. No komunikacija doprinosi procesiranju ljutnje, tuge, frustracije, straha i drugih neugodnih emocija koje djeca mogu proživljavati. Stoga je važno djecu pitati kako se osjećaju i žele li razgovarati, a potom ih i pozorno slušati. U redu je da djeca izraze tugu (kao i bilo koju drugu emociju), jer izražavanje iste pomaže kod tugovanja koje je sastavni dio promjene i otpuštanja prijašnjih situacija, odnosno života kojeg su poznavali. Stoga dopustite djetetu da se rasplače te mu budite „rame za plakanje“ i podrška (U redu je da plačeš, situaciji nije laka i ovdje sam za tebe). Važno je način komunikacije prilagoditi djetetovoj dobi kao i količinu informacija koje ćemo s djecom podijeliti. Svakako je najvažnije djeci reći (a često puta i ponavljati) da je odluka o razvodu odgovornost odraslih, a ne njihova odgovornost ili njihova krivica. Strpljivost roditelja i dostupnost za teme o razvodu mogu umanjiti napetost dok se djeca uče nositi s nepoznatim okolnostima.
Važno je imati na umu da djeca tuguju u fazama – na trenutke su tužna i plaču, pa se potom igraju, pa ponovno tuguju, pa ponovno rade nešto drugo. Roditelji ne moraju biti prestrašeni ako je dijete bilo tužno, pa se čini dobro te je ponovno tužno – to je normalan proces. Isto tako djeca mogu postati agresivna prema roditeljima, te imati somatske poteškoće (glavobolja, bolovi u trbuhu) u procesu tugovanja i prilagođavanju na novu situaciju. Ovi simptomi ponekad mogu biti i odgođeni te se javiti s odmakom vremena. Djeci je potrebna strpljivost roditelja i razumijevanje za njihovu patnju. Treba im se dati do znanja da vidimo da im je teško. Nije cilj djecu razriješiti neugodnih emocija, već da im budemo podrška u nošenju sa istima. Pokušaji konstantnog uveseljavanja djeteta, kupovanja poklona i sl. može biti samo naš pokušaj kompenziranja vlastitog osjećaja krivnje jer je djeci teško. Važnije je dati djetetu do znanja da vidimo da tuguje te da smo tu za njega/nju. Isto tako je u redu reći da smo i sami tužni zbog razvoda, no ne očekujući da će se djeca pobrinuti za naše emocije već u vidu normaliziranja i dijeljenja osjećaja.
Ako dijete ne spominje razvod pokušajte potaknuti razgovor o istome, pitajte dijete kako se oko svega osjeća i želi li razgovarati. Pokušajte normalizirati emocije kao što su tuga, strah, frustracija i ljutnja (Mnoga se djeca tijekom razvoda mogu osjećati tužno i to je normalno, pitam se osjećaš li se i ti tako?). Ukoliko dijete odbija razgovor, napomenite da ukoliko bude željelo da ste ga voljni saslušati te provjerite s djetetom s vremena na vrijeme želi li razgovarati. Važno je poštovati i djetetovu potrebu za povlačenjem.
Suradnja roditelja
Kako bi roditelji bili adekvatna podrška djetetu tijekom razvoda potrebno je da se roditelji međusobno poštuju. Nije potrebno da roditelji ostanu prijatelji ako to ne mogu, no mogu se ponašati s poštovanjem jedno prema drugome barem onako kako bi s poštovanjem pristupili strancu. Razumljivo je da roditeljima ovo može biti teško osobito ukoliko su se dogodile povrjeđujući stvari kao nevjera ili nasilje. Roditelji lako mogu skrenuti u međusobno okrivljavanje, no važno je fokus staviti na dijete te prema potrebi povrjeđujuće teme prorađivati uz stručnu pomoć. Borbe za moć i međusobno ocrnjivanje teret su za svako dijete. Dijete se može osjećati zbunjeno, tužno i krivo jer najčešće voli oba roditelja. Roditelji bi se trebali suzdržati od međusobnog ocrnjivanja pred djetetom jer se djeca mogu osjećati krivo i kao da izdaju roditelja jer vole majku/oca o kojemu se loše razgovara. Isto tako izbjegavajte slati poruke drugom roditelju preko djeteta ili ispitivati dijete o bivšem/oj partneru/ici. Navedene su situacije također plodno tlo za stvaranje osjećaja krivnje, tuge i zbunjenosti kod djeteta.
Pokušajte biti ljubazni prema bivšem/oj partneru/ici. Navedeno daje dobar primjer vašoj djeci, a bivši partner ili bivša partnerica mogu biti voljniji surađivati i također biti ljubazniji. Pokušajte u komunikaciji ostati mirni te imajte na umu da lako može doći do konflikta oko dnevnih sitnica. Ako ste usmjereni na dugoročni cilj vezan uz dobrobit mentalnog zdravlja djece te vlastite neovisnosti od bivšeg odnosa možda ćete se lakše moći nositi s „trzavicama“ koje mogu nastati u komunikaciji. Potencijalni konflikti ne bi se trebali voditi pred djecom. Zamolite bivšeg partnera/partnericu da razgovor nastavite kasnije ukoliko dođe do konflikta. Ukoliko se roditelji teško mogu složiti te imaju česte konflikte i destruktivne svađe odgovorno je potražiti i stručnu pomoć. Izlaganje djeteta međusobnoj netrpeljivosti, svađama, ocrnjivanju i sl. samo pridonosi otežavanju prilagođavanja djeteta na novonastalu situaciju te se generalno narušava djetetovo mentalno zdravlje.
Ponekad će nažalost drugi roditelj izbjegavati surađivati te će ocrnjivati drugog roditelja. U takvim situacijama pokušajte ne ići „istom mjerom“. Ostavite prostora da saslušate vaše dijete ako s vama to i podijeli te ga utješite i budite mu podrška fokusirajući se na osjećaje djeteta (Žao mi je čuti da mama/tata tako govori o meni, kako se ti osjećaš oko toga?).
Vaša podrška i preuzimanje odgovornosti za razvod pomoći će djetetu u nošenju s teškom situacijom!
Omogućavanjem rutina na koje se djeca mogu osloniti, jasnim dogovorima između roditelja i njihovom pridržavanju stvara se sigurnost koja je prijeko potrebna tijekom prilagodbe djeteta. Uz vašu podršku i međusobnu suradnju vaša djeca mogu uspješno prebroditi ovo uznemirujuće vrijeme, ostvariti veću bliskost s oba roditelja te se osjećati voljeno, samopouzdano i snažno.
Adrian Štark, psiholog
*Članak je nastao u okviru projekta “Osnaženi-podrška roditeljstvu na Trešnjevci” uz financiranje Ministarstva demografije i useljeništva. Sadržaj članka u isključivoj je odgovornosti udruge Amazonas i ni pod kojim uvjetima se ne može smatrati kao odraz stajališta Ministarstva demografije i useljeništva.
